Održivost je zajednička ambicija na globalnoj razini, no način njezine provedbe značajno se razlikuje ovisno o regiji. Prema međunarodnom istraživanju Granta Thorntona, sektor srednje velikih poduzeća diljem svijeta ulaže u ESG inicijative na temelju različitih poslovnih prioriteta.

Dok se u Sjevernoj Americi održivost prvenstveno smatra prilikom za rast i ulaganje, u Aziji je dio inovacija i digitalizacije, dok je u Europi fokus sve više usmjeren na optimizaciju operativne učinkovitosti i usklađenost s propisima.

Ta je razlika presudna i sa strateške i s poslovne perspektive.

Europa: od regulacije do operativne prednosti

Europska poduzeća posluju u zrelijem ESG regulatornom okruženju. Kao rezultat Direktive o korporativnom izvješćivanju o održivosti (Corporate Sustainability Reporting Directive - CSRD), EU taksonomije i drugih propisa, većina sudionika na tržištu već je otišla korak dalje od početnih koraka usklađivanja.

Sukladno tome, fokus se pomiče:

• s usklađivanja na integraciju u poslovanje;
• s jednokratnih projekata na integraciju održivosti u poslovne procese;
• s ispunjavanja obveza na ostvarivanje mjerljivih poslovnih učinaka.

Održivost se stoga sve više povezuje s isplativošću poslovanja, optimizacijom korištenja energije i poboljšanim uvjetima financiranja.

„Dvostruka tranzicija“: Povezivanje digitalizacije i ESG-a

Jedan od ključnih elemenata europskog pristupa jest povezanost između zelene i digitalne tranzicije. Digitalizacija nije samo alat koji omogućuje provedbu ESG-a, već i jedan od njegovih temeljnih stupova.

U praksi to znači da:

• prikupljanje i validacija ESG podataka sve više počiva na automatiziranim sustavima;
• izvještavanje i upravljanje rizicima oslanja se na zajedničke baze podataka;
• i donošenje odluka sve se više temelji na stvarnim podacima.

To je posebno važno u financijskom sektoru, gdje se upravljanje ESG rizicima više ne može odvojiti od tradicionalnih modela upravljanja rizicima.

Mađarska: Lokalni odraz globalnih trendova

U Mađarskoj ESG regulatorni okvir ne samo da prati europske trendove, već je u pojedinim područjima, poput obveznog ESG izvještavanja i certifikacije, uspostavio izrazito proaktivan pristup. Domaće okruženje oblikuju dva paralelna izvora pritiska:

Strana financiranja (banke): zbog preporuka Mađarske Narodne Banke i bonitetnih propisa, banke su dužne integrirati ESG rizike u svoje procese kreditiranja. To znači da dostavljanje podataka o održivosti za mađarska poduzeća sve više postaje preduvjet za pristup financiranju.

Regulatorna strana (ESG zakon): mađarski ESG zakon i povezane provedbene uredbe zahtijevaju od širokog kruga poduzeća izradu ESG izvješća te njihovu obveznu neovisnu certifikaciju. Time se održivost iz strateške namjere pretvara u mjerljivu i provjerljivu poslovnu praksu.

Zajednički učinak ovih dvaju čimbenika vidljiv je i na mađarskom tržištu, gdje se naglasak pomiče s ispunjavanja formalnih obveza na kvalitetu podataka i konkretnu provedbu. Poduzeća koja mogu pravodobno i vjerodostojno dokazati svoje ESG rezultate, uključujući i neovisnu certifikaciju, ostvaruju značajnu konkurentsku prednost, kako pri bankovnom financiranju tako i u međunarodnim lancima opskrbe.

Regionalne razlike - zajednički smjer

Iako se pristupi održivosti razlikuju ovisno o regiji, jasno se izdvajaju zajednički trendovi:

• ESG sve više postaje dio konkurentnosti;
• podaci i digitalizacija preuzimaju ključnu ulogu;
• usklađenost s propisima prerasta u konkretni poslovni rezultat.

Ključ uspjeha leži u sposobnosti poduzeća da te globalne trendove prilagode vlastitom tržišnom okruženju.

Održivost se ne provodi prema jedinstvenom modelu. Globalni ciljevi, lokalni regulatorni okvir, tržišni uvjeti i gospodarska stvarnost zajedno određuju konkretne korake koje će poduzeća poduzeti.

Hrvatska: Od osviještenosti do implementacije

Prema riječima Morana Marangunića, ESG konzultanta za Grant Thornton Hrvatska, Hrvatska se trenutno nalazi u prijelaznoj fazi u kojoj održivost prelazi iz razine osviještenosti u svakodnevno poslovno odlučivanje.

Iako se održivost često povezuje s ekološkim inicijativama, posebno u sektorima poput turizma i energetike, praktična primjena ESG principa značajno se razlikuje među industrijama.

„U Hrvatskoj se ESG još uvijek pretežno percipira kao ekološki problem, posebno u turističkom i energetskom sektoru. U turizmu je fokus često na vidljivim ekološkim mjerama (npr. gospodarenje otpadom, energetska učinkovitost, potrošnja vode), koje ponekad mogu težiti reputacijskom pozicioniranju i „zelenom marketing”. Međutim, ovaj se pristup postupno razvija kako poduzeća sve više prepoznaju rizike povezane s klimom (sezonalnost, ekstremni vremenski događaji, dostupnost vode) i regulatorne zahtjeve kao stvarne poslovne rizike“, objašnjava Marangunić.

U usporedbi s Mađarskom, gdje na implementaciju ESG-a snažno utječe nacionalno zakonodavstvo i obvezni zahtjevi za certifikaciju, hrvatsko tržište ostaje više tržišno orijentirano. Poduzeća sve više reagiraju na očekivanja investitora, financijskih institucija i međunarodnih poslovnih partnera, a ne isključivo na domaće regulatorne obveze.

To Hrvatsku donekle približava Slovačkoj, gdje je prihvaćanje ESG-a uvelike oblikovano zahtjevima lanaca i očekivanjima međunarodnih matičnih poduzeća. Međutim, hrvatska poduzeća sve više prepoznaju da održivost postaje važan čimbenik konkurentnosti, osobito u izvozno orijentiranim sektorima i među poduzećima koja žele pristup međunarodnom financiranju.

Podaci ostaju ključni izazov

Jedna od najvećih prepreka za hrvatska poduzeća nije tehnologija, nego organizacijska spremnost i dostupnost stručnih znanja.

„Srednja poduzeća u Hrvatskoj općenito još nisu u potpunosti spremna za ESG izvještavanje temeljeno na podacima, ali ključni problem nije tehnologija, već nedostatak stručnosti. Većina poduzeća nema interno razvijeno ESG znanje, procese ili jasno definirano vlasništvo nad ESG podacima, zbog čega se u gotovo svim slučajevima angažiraju vanjski konzultanti.“, kaže Marangunić.

Za razliku od zrelijih europskih tržišta, gdje ESG izvještavanje sve više podupiru automatizirani sustavi i integrirane podatkovne platforme, hrvatska poduzeća i dalje se uvelike oslanjaju na ručno prikupljanje podataka i vanjsku savjetodavnu podršku. U tom se pogledu Hrvatska suočava s izazovima poput onih identificiranih u Mađarskoj, gdje prikupljanje podataka također uvelike ovisi o proračunskim tablicama i fragmentiranim internim procesima.

Ipak, postoje ohrabrujući znakovi napretka. Mnoga hrvatska poduzeća nastavljaju ulagati u izvještavanje o održivosti čak i kada to više nisu zakonski obvezne. Prethodna ulaganja, očekivanja kupaca i priprema za buduće regulatorne promjene motiviraju poduzeća da održavaju i dalje razvijaju svoje ESG sposobnosti.

Rastuća uloga financijskih institucija

Financijski sektor pojavljuje se kao jedan od najsnažnijih pokretača razvoja ESG-a diljem Europe, a Hrvatska nije iznimka.

Tijekom protekle godine, hrvatske banke sve više uključuju ESG kriterije u svoje okvire za odobravanje kredita. Iako formalni ESG certifikati još nisu univerzalni zahtjev, održivost postaje sve važniji čimbenik u procjeni kreditnog rizika i određivanju uvjeta financiranja.

„Umjesto strogih zahtjeva, banke sve više koriste mehanizme temeljene na poticajima, kao što su povoljnije kamatne stope i namjenski zeleni i održivo povezani kreditni aranžmani“, kaže Marangunić.

Takav razvoj odražava šire europske trendove. U Mađarskoj, ESG podaci postaju sve važniji zbog regulatornih očekivanja koja se postavljaju pred banke, dok je u Hrvatskoj zamah prvenstveno potaknut očekivanjima Europske središnje banke i širim razvojem održivog financiranja.

Različita tržišta, zajednički smjer

Iako se uspješnost ESG-a razlikuje diljem srednje i jugoistočne Europe, zajednički smjer postaje sve jasniji.

Mađarska prednjači regulatornim pristupom, podržan namjenskim ESG zakonodavstvom i zahtjevima za certifikaciju. Slovačka je i dalje pod snažnim utjecajem međunarodnih lanaca opskrbe i očekivanja kupaca, dok relativno zrela kultura održivosti u Sloveniji podržava stabilan razvoj ESG-a unatoč nedostatku specifičnog nacionalnog ESG zakonodavstva.

Hrvatska se nalazi između tih modela. Tržište se kreće od svijesti prema provedbi, potaknuto kombinacijom europskih propisa, očekivanja financijskog sektora i rastućeg prepoznavanja da održivost utječe na konkurentnost.

Kako europska poduzeća nastavljaju integrirati održivost u temeljne poslovne operacije, razlika između ESG usklađenosti i poslovne strategije postupno nestaje. Na svim tržištima, organizacije koje uspješno kombiniraju pouzdane podatke, učinkovito upravljanje i dugoročne ciljeve održivosti bit će u najboljem položaju za ostvarivanje  trajne poslovne vrijednosti.